RAZGOVOR S IVICOM KOSTELIĆEM

Pobjeda pripada onima, koji su dovoljno strpljivi i uporni da izdrže do kraja, dok ta pobjeda ne stigne!“

Ivica Kostelić (43), skijaš, o olimpijskim medaljama, skijanju, što je to božanstveno u sportu i zašto je važno vjerovati u sebe i ozbiljno raditi.

                Sudjelovali ste na Olimpijskim igrama u Torinu, Vancouveru i Sočiju. Osvojili ste tri olimpijske srebrne i jednu brončanu medalju. Svi sportaši sanjaju o olimpijskoj medalji. Zašto?
Pa zato jer je simboličko značenje olimpijskih medalja vrlo veliko i priznato svuda u svijetu. Tako da gdje god da dođete i velite da ste osvojili olimpijsku medalju, svi znaju o čemu se radi. Jako mi je draga ona prva, koju sam osvojio 2006. Tad sam imao 26 godina i već sam imao neke uspjehe u svjetskom kupu.
                Koliko je za uspjeh zaslužan talent, a koliko upornost, trud i zalaganje?
To što vi imate talent , može vam malo pomoći, ali na radu se zapravo temelje svi rezultati. Može se čak reći da rad pobjeđuje talent.
                Gdje je granica izdržljivosti ljudskog tijela? Jeste li ikada osjetili da ste na rubu te granice?
Nažalost, ja sam bio i preko te granice izdržljivosti jer sam se dosta ozljeđivao. Naravno, granice ljudskog tijela su uglavnom dalje nego što mislimo da jesu i zato se sportski dosezi stalno pomiču naprijed. To su stvari koje su omeđene ne samo fizičkim mogućnostima, već i našom psihom jer si granice sami postavljamo.
                Ima li i olimpijski pobjednik svoje uzore?
Apsolutno! Marc Girardelli. On je bio uspješan u svim skijaškim disciplinama. I Janica mi je isto bila sportski uzor zbog te svoje aure pobjednika.
                Na koje je Vaše osobine utjecalo bavljenje sportom i kako Vam one pomažu u svakodnevnom životu?
Upornost, vjerovanje u svoj rad i odnos prema onom što radiš - hrabrost i odlučnost, koncentracija i fokusiranost, posvećenost nekom cilju. Sport je vrlo čista stvar i to je ono božanstveno u njemu. Pomicanje vlastitih granica u natjecanju je ono iz čega čovjek može jako puno naučiti i prenijeti to znanje u druge sfere života.

                Koji je najkorisniji savjet koji ste dobili od oca trenera?
Da je važno vjerovati u sebe i ozbiljno raditi. Ono što moj otac mrzi je traljavost, polovičnost i neozbiljnost. Naprimjer, jedna od njegovih dobrih izjava je: „Oni su dobri dok mi ne dođemo“, kao i: „Ne postoji starost i mladost, nego postoji samo strast u životu.“
Što Vas sada tjera naprijed u nove avanture?
Živio sam 30 godina na način koji se mnogim ljudima činio ekstreman. 20 godina voziš u šestoj brzini 200 kilometra na sat. E sad, to odjednom mora prestati i ti se sad dalje moraš voziti samo 60 kilometra na sat. To se možda nekome čini brzo, dok se tebi čini totalno banalno i bez veze. I onda nisi sretan. I zato trebaš, barem ponekad, taj okus izazova života, da se ponovno osjetiš nekako zadovoljno. Da si sretan.
                Kako ste se uspjeli uzdići nakon teške ozljede koljena i ponovno se vratiti na vrh skijaškog svijeta?
Kad vi napravite, ne znam, 500 sklekova, a netko drugi 200 i ako to ponavljate svaki dan, na kraju će težina brojki biti na vašoj strani. Mi smo trenirali uvijek trostruko ili višestruko više od svoje konkurencije i ja sam u to vjerovao. Nisam odustao jer sam vjerovao da samo moram pričekati! Ozljede su sastavni dio sporta. Netko ima malo više sreće s njima, netko manje. No na kraju pobjeda pripada onima koji su dovoljno strpljivi i uporni da izdrže do kraja, dok ta pobjeda ne stigne!
                Kakve benefite mladi ljudi mogu dobiti baveći se sportom i kako ih motivirati?
Posvećenost treniranju, natjecanju, vlastiti razvoj i pozitivna iskustva veliki su benefiti. Gledaj, svaki čovjek je pomalo lijen. Ja sam isto, priznam. Najljepše bi bilo da sam svjetski prvak i da cijelo vrijeme sjedim u fotelji. Je l' tak? Ali to, nažalost, nije moguće! Ljudi neće ići na tjelesni, neće da im bude vruće, da budu znojni, smrdljivi, da se bespotrebno naprežu i tak'. Okej, lijeni smo! Ha! Ali bez tijela nema duha, dečki moji! Jer vidjet ćeš ako se odlučiš da ideš trčati na Sljeme, da to zahtijeva tvoj duh i tvoju glavu. Zanemariti tijelo ne znači zanemarit 50 % čovjeka, nego cijelog čovjeka! Te prve sklonosti dolaze od doma. Mladi ljudi trebaju nekoga da ih povede. Tu je presudna uloga škole. Vlast mora osigurati da tjelesni u školama postoji u najranijoj dobi i u većem obimu sati nego što je sada. Mi smo još u fazi da ljude moramo uvjeravati da je tjelesni važan predmet. A pogledaj na ovim velikim vanjskim fakultetima, tamo veslaju svi kao ludi! Moraju veslati! Razumiješ? Možeš ti biti princ, i dalje trebaš veslat. I to su frajeri skužili. Vrhunsko školovanje uvijek involvira sport. Uvijek.
                Potičete li svoju djecu da se bave sportom?
Potičem, naravno.
                Kako bi izgledao Vaš savršen dan?
Moj savršen dan bi bio mogu skijati po dubokom snijegu, da prekrije sve panjeve u šumi i da se mogu bez straha svugdje zaletjeti i spuštani se po najvećim strminama i imati osjećaj da me netko drži u ruci, da letim. Drugi dio dana bi bio na moru. Jedrio bi i sigurno bi ronio. Na kraju dana bi bila neka obiteljska atmosfera i sviranje gitare… To bi bilo super!
                Možete li nam za kraj reći tko je Ivica Kostelić?
Veli moj stari da je nepristojno pričati o samome sebi i zato je to na drugima da procijene tko sam.

                Danas je Ivica Kostelić jedan od trenera hrvatske alpske reprezentacije. Sada svoje znanje i iskustvo prenosi drugima koji streme k svojim vrhuncima. U slobodno vrijeme obožava jedriti.

ŠKOLA ZA UMJETNOST, DIZAJN, GRAFIKU I ODJEĆU ZABOK, Autor: Luka Županec, Mentori: Davorka Varžić, Tjelesna i zdravstvena kultura i Monika Šoštarić, Medijski projekti