Razgovor s Filipom Udeom, osvajačem srebrne medalje na Olimpijskim igrama

 

KRV, ZNOJ I SUZE

 

Imala sam čast 21. prosinca 2022. godine upoznati i intervjuirati Filipa Udea, poznatog hrvatskog sportaša koji je zaslužan što je Hrvatska poznata po gimnastičarskim uspjesima. Našem razgovoru posvetio je sat vremena kako bih mu mogla postaviti pitanja koja su me zanimala. Na sva pitanja je odgovarao sa smiješkom pa sam se osjećala ugodno u ulozi novinarke.

 

GIMNASTIČKI POČETCI: “Možda bude nešto od njega!”

*Tko vam je pokazao put do gimnastičke dvorane?

Prije gotovo trideset godina moj sadašnji trener Mario Vukoja tražio je nove gimnastičare i gimnastičarke. Klub je bio nov pa je dijelio letke u vrtićima i osnovnim školama. Tako sam doma donio jedan letak i mama je bila sretna što me može negdje poslati.

*Sjećate li se svog prvog treninga?

Ne, ne to je bilo davno. Znam da sam obožavao trampoline i bazen sa spužvama u koji smo skakali.

*Jeste li se bavili još nekim sportom tijekom djetinjstva?

Nisam. Skoro sam prešao na stolni tenis, ali nisam nikada to napravio. U gimnastici sam tijekom prva tri mjeseca napredovao više nego oni koji su trenirali tri godine. Tada je trener rekao mojoj mami: “Možda bude nešto od njega”.

NATJECANJA: „Osam sudaca promatra jednog gimnastičara tijekom izvođenja vježbe.“

*Biste li gimnastiku mogli usporediti s nekom umjetnošću u kojoj se izražavaju emocije?

Meni je gimnastika više kao robotski program. Jednostavno nemaš vremena misliti. Čim počneš misliti, gotovo je. Najbolje vježbe sam napravio kad nisam mislio ni o čemu.

*Dakle, ne može se usporediti? Pitam jer vježbe u meni kao gledatelju izazivaju razne emocije.

Možda bih mogao to usporediti, ali tek kad sebe vidim na snimci. Rekao bih da je gimnastika psihički teška. Jest ona fizički jako zahtjevno, naravno, ali lakše mi je fizički uvježbati nešto nego psihički. Možeš biti savršeno fizički spreman i uđe ti neka mala sumnja prije nastupa i gotov si.

*U jednom intervjuu ste rekli da vas suci u trenutku izvođenja vježbe na natjecanjima promatraju od glave do pete.

Osam sudaca promatra jednog gimnastičara tijekom izvođenja vježbe. Šest ih gleda samo greške, tj. gdje budeš zeznuo. Da sam u Pekingu napravio nešto s nogom nešto što nije dopušteno, bio bih četvrti, a ne drugi.

 

*Vjerujem da je lakše izvoditi vježbe kad nema sudaca.

Mi sportaši znamo da na natjecanju ne možemo očekivati da ćemo napraviti bolje nego na treningu. Jako rijetko se to dogodi. Par puta mi se dogodilo da sam napravio najbolje nego ikad. Bio sam fizički spreman i znao sam da to mogu.

*Imate li i danas tremu pred nastup?

Imam. Moram priznati da je veća nego prije.

GIMNASTIKA DANAS: „Pokazao sam drugima da mogu sanjati i ostvariti svoje snove.“

*Treba li gimnastika imati posebnije mjesto u društvu?

Naravno, ali svijet je tako posložen da su ekipni sportovi još uvijek iznad svega. No, mislim da se u zadnjih petnaest godina gimnastika više cijeni u Hrvatskoj.

*Rekla bih da je to zbog Vas i Vaših postignuća.

Pa ja sam započeo tu eru. Pokazao sam drugima da mogu sanjati i ostvariti svoje snove. Meni je san olimpijska medalja - olimpijsko zlato. Ako ga nikad ne doživim, nema veze, ali nekada moramo sami sebi postaviti ciljeve do kojih ne znaš kako doći..

*Kojim riječima biste opisali gimnastiku?

Krv, znoj i suze. Možda grubo zvuči, ali drugačije se ne može jer bih pričao bajke za malu djecu. Kad ti žulj pukne, krvariš i znojiš se te na kraju još i plačeš jer nisi napravio sve što si trebao i kako si trebao. Drugi dan opet moraš s tom krvavom rukom raditi kao da ništa nije bilo. Ne smiješ se dugo tuširati da ti ruke ne omekšaju jer ti tada žulj lakše pukne. Znao sam se u noći buditi zbog bolova.

*Ostvarili ste svoj životni cilj. Kako to da niste prestali s natjecanjima u gimnastici?

To me puno ljudi pita, ali znam da još mogu nešto dati. Možda me čeka neko zlato i dok god ima malo nade, dok sam ja fizički u redu, ne odustajem. To što sam među najboljih deset na svijetu već petnaest godina, daje mi tu nadu i želju da se borim s duplo mlađima od sebe.

ZA KRAJ O PREHRANI I PODRŠCI: „Imaj ti sto kila!“

*Kako izgleda Vaša prehrana danas? Na što sve treba paziti vrhunski sportaš?

Jedem sve. Prije sam više pazio što jedem i uzimao vitamine, ali zadnjih pet godina ne dajem tome tako veliku pažnju. No kad je natjecanje, ne mogu se najesti kao vol. Nekih deset dana prije natjecanja pazim koliko jedem. Jedem sve, ali dozirano.

*Je li teško voditi računa o kilaži?

Ne zamaram se time. Trener je rekao : “Imaj ti sto kila! Nije me briga dok god imaš super vježbu!” Sad sam u nekoj fazi kad imam najviše kila u životu.

*Tko Vam je najveća podrška u životu?

Moja kćer Eva, obitelj i treneri. Treneri su mi kao starija braća. S prvim trenerom sljedeće godine slavim trideset godina veze. On je više sa mnom nego sa svojom ženom. Kad ga vidim na vratima, odmah znam što smijem reći, a što ne.

 

*Kako je to biti istovremeno vrhunski sportaš i otac?

Većinu vremena je lijepo. Biti otac je nešto najljepše što možeš doživjeti. Poslije nastupa joj uvijek pošaljem pusu. Ona zna da je to za nju pa je sretna kad me vidi na televiziji kako šaljem poljubac. To su neke od tih roditeljskih čari i istinska sreća. To ne možeš zamijeniti ni kupiti.

OSNOVNA ŠKOLA PETAR ZRINSKI ŠENKOVEC, Autorica: Elena Abramović; Mentori: Martina Košćak, Hrvatski jezik i Jasminka Jakšić, Tjelesna i zdravstvena kultura