Paraolimpijac Kristijan Vincetić
Neki su od nas sportaši i olimpijci od rođenja
Naš poznati paraolimpijac, Kristijan Vincetić kao plivač ostvario je brojne zapažene rezultate, a sudjelovao je i na četirima paraolimpijskim igrama. Danas trenira plivače „redovne populacije“ u PK Dubrava te neumorno radi na podizanju svijesti i odnosu društva prema osobama s invaliditetom. Budući da je rođen bez desne potkoljenice, sportaš i olimpijac morao je biti od rođenja, a tijekom razgovora koji smo vodili putem zoom-a vlastitim mi je primjerom dokazao da je uz čvrstu volju i pozitivan stav o sebi svaki cilj ostvariv.
S obzirom da ste rođeni s invaliditetom i morali ste se suočiti s tim od najranijeg djetinjstva, kako ste se kao dijete nosili s tim? Kakav je bio odnos Vaših učitelja i vršnjaka prema Vama?
Mogu ti reći da s tim stvarno nikad nije bilo problema. Normalno sam sudjelovao u svim aktivnostima.. Učitelji nikad nisu rekli da ne mogu nekamo ići. Kad smo išli u školu u prirodi, recimo tu u Zagrebu na Sljeme, nisam sam mogao uči u protezu, ali učitelji su bez problema pomagali. Što se tiče vršnjaka, mislim da sam neko vrijeme čak imao i nadimak „Terminator“, Naprosto trebaš to prihvatiti kao činjenicu da si poseban i s tim živjeti Tu nema rasprave. Ako si dozvoliš da ti to stvara probleme, onda ostani doma, zatvori se i piši zadaću. Ali onda si sam od toga napravio bauk.
Zajedno sa svojom suprugom dosta aktivno radili na tome da se djeci što više približi život osoba s invaliditetom. Je li napokon došlo vrijeme da se društvo oslobodi određenih tabua i prihvati činjenicu da su osobe s invaliditetom sasvim obični ljudi kao i svi drugi?
Mi smo se kao sportaši i članovi Odbora dosta bavili time i takvim ću se stvarima uvijek rado odazvati. Djeca su prirodno znatiželjna i zainteresirana, a meni nikad nije problem razgovarati i odgovoriti na sva pitanja koja imaju. Moja djeca na bazenu znaju doći i pipati protezu. I zašto ju ne bi opipali i vidjeli izbliza? Tako će najbrže shvatiti da to nije ništa posebno. Samo naprava koja mi olakšava život. I Kineski zid je čudo, ali izbliza je samo zid kao i svaki drugi. Hoću reći, ono što je na prvi pogled neobično ili drugačije treba samo učiniti pristupačnim pa više nitko od toga neće raditi čudo.
Plivanje je individualni sport, ali Vi kažete da nema kvalitetnih rezultata bez dobrog tima. Tko onda čini tim koji je važan za jednog plivača kako bi se postigli vrhunski rezultati?
Prvenstveno tu mislim na trenere i fizioterapeute. Ja sam u jednom periodu imao čak tri trenera, u prosjeku sam imao dva. Znaš, tijelo ne zna za praznike i blagdane. Znači, trebaju ti treneri koji su spremni raditi i u tri ujutro. Ja sam imao fizioterapeute koji su također bili uvijek tu za mene. Na primjer, u osam navečer završava trening, ja njih nazovem i kažem da me boli i oni dođu. Onda su tu uz trenera i ljudi za mentalni trening… To su sve ljudi koje, da nazoveš u bilo koje doba dana, oni će ti pružiti podršku. Eto, na tu ekipu mislim.
Nedavno ste izjavili da su Vam Paraolimpijske igre u Tokiju 2021. bila posljednje. Znači li to da za Vas više nema natjecanja?
Pa, da. Mislim da je bilo dosta. Povremeno volim nastupiti na nekom natjecanju. Nastupio sam na državnom natjecanju u Splitu i to mi je OK da ostanem u formi, da sam na sebi malo poradim jer ne želim u potpunosti zanemariti taj dio. Ali, da, što se tiče nekih ozbiljnijih angažmana, mogu reći da sam „objesio peraje na klin“.
Postoji li onda mogućnost da Vas vidimo na nekim od olimpijskih igara kao trenera?
Zašto ne, Ja sam trener u plivačkom klubu „Dubrava“. Treniram mlađe dobne skupine i s djecom je gušt raditi. Zabavno je. Nije da imamo neke velike planove, programe, procese treniranja jer oni su još u nekoj početnoj fazi. Njima je treniranje još uvijek igra i to je super. Ja znam da oni uživaju sa mnom onoliko koliko ja užim raditi s njima i za sada je to sasvim dovoljno. No, nikad se ne zna.
Za Kristijana Vincetića, kažu, nema neostvarivih ciljeva. Koje biste ciljeve željeli ostvariti u skoroj budućnosti?
Svoju sam sportsku karijeru ostvario, fakultet sam završio, radim posao koji volim, oženio sam se. Još mi ostaje ostvariti se i kao roditelj. A što se sporta tiče, nisam više u fazi da stvaram neke velike snove i ciljeve. Čovjek, naravno, uvijek mora imati neki cilj, to ga vuče naprijed, no sport je, baš kao i život u cjelini, nepredvidiv. Ne znam što mi budućnost nosi, no ima još puno prostora za lijepe i zanimljive stvari i ja im se veselim.
III. OSNOVNA ŠKOLA ČAKOVEC, Autorica: Dunja Kutnjak; Mentori: Tihana Preksavec, Hrvatski jezik i Goran Kolarić, Tjelesna i zdravstvena kultura
